ŠKOLA!

Novi dan je, opet škola, opet ista galama, hodnici ko autoput pod tisućama drama. Zvono reže jutro, svi još bunni i sni, netko skriva šalabahter, netko spava na klupi. Profesor priča nešto, pola razreda na mobu, poruke lete brzo k’o grafiti po zidu hodniku. Frendica mi šapće: “Ajmo markirat sat”, al’ kamera na hodniku prati svaki naš korak. Refren: Jer mi smo generacija bez kočnica i sna, slušalice do kraja dok nas nosi buka sva. Između testova i prvih ljubavi, tražimo svoj put kroz te školske oluje svi. Na odmoru kaos, svi se guraju za snack, netko snima TikTok, netko baca glupi prank. U zadnjoj klupi crtam svoje planove za bijeg, dok vani sunce zove, a unutra hladan zrak i bijes. Kad zvono pukne — cijeli grad je naš, torbe lete dolje, više ništa nije flash. Ispred školskih vrata sjedi opet ista scena, ekipa na stepenicama... učitelj viče “ODMAH U RAZRED!” — al’ mi imamo plan. Još minuta slobode, još sekunda mira, dok nas školsko dvorište lagano inspirira. Ulazimo unutra, hodnik još bruji sav, učitelj gleda strogo, ali zna tko je glavni lav. “Kasnite opet!” — glas mu odjekne kroz zid, mi slegnemo ramenima, to je naš stari rit. Kreda piše po ploči, sat vuče se sporo, mi brojimo minute, gledamo kroz prozor. A vani isti grad čeka, zove nas tiho van, kao da šapuće: “Vratit će se vaš plan.” Ostat će ta ekipa, isti pogled, isti smijeh, i svi ti “svi u razred!” pretvorit će se u smijeh. Jer mi smo generacija što u galami diše, i svaka školska priča u sjećanju nam piše.