Bihać – CONFINIA

Kontekst: Bihać je do osmanskog osvajanja bio jedan od najvažnijih gradova hrvatskog pograničja: slobodni kraljevski grad, sjedište Bihaćke kapetanije i ključna obrambena točka na Uni. Zbog svog položaja između panonskog i jadranskog prostora desetljećima je imao iznimnu vojnu važnost u obrani Hrvatskog Kraljevstva. Nakon višedesetljetnih pritisaka u lipnju 1592. grad je, nakon kraće opsade, pao u osmanske ruke nakon što ga je posljednji zapovjednik Josip Lamberg predao kako bi, prema predaji, poštedio živote ljudi unutar zidina. Tekst: Na Uni tvrdi grad još stoji, pod njim se skuplja olujan roj. Lipanj je crn, a zemlja šuti, nad bedem silazi željezni stroj. Pod Pokojem grmi teška vatra, sa Otoke tutnji crni glas, a svaki kamen Bihać-grada još jednom bira: smrt ili spas. Bihać! Sam na vodi, sam u tami! Bihać! Pred zidinama stoji smrt! Bihać! I dok se nebo nad njim lomi, u njemu još je zavjet i krv! Ne stiže pomoć, ne stižu čete, tek dim i jeka dalekih strana. U gradu djeca, žene i vojska, u svakom oku ista je rana. I rekoše tada oni na zidu: zajedno živjet i umrijet tu. Jer tko još ima grad osim ovoga, kad sve se ruši u ognju i snu? Bihać! Sam na vodi, sam u tami! Bihać! Pred zidinama stoji smrt! Bihać! I dok se nebo nad njim lomi, u njemu još je zavjet i krv! Kad pukne vrata, kad plane kula, kad zadnji barut izgori sav, grad se predade ne da se slomi, već da još netko iznese glavu. Al ni na odlasku nema milosti, ni na tom putu nema časti. Za gradom osta tišina Une i težak muk po krvavoj cesti. Bihać! Pao je, ali nije zanijemio! Bihać! U kamenu još odzvanja glas! Bihać! Jer onaj tko je stajao jednom, ostaje bedem i kad padne grad! Bihać! Sam na vodi, sam u tami! Bihać! I kad je slomljen, nije prah! Bihać! Dok god mu pamte ime rijeke, živi u rani, u zavjetu, u nama.