Mejdan – CONFINIA

Kontekst: Na prostoru Vojne krajine, između Habsburškoga i Osmanskoga Carstva, ratovanje nije uvijek značilo samo otvoreni sukob vojski. U graničnom svijetu razvili su se i običaji dogovorenih dvoboja (mejdana ili megdana), u kojima su se protivnici susretali na unaprijed određenom mjestu, pred svjedocima s obje strane. Takvi su dvoboji mogli biti pojedinačni, između dvojice prvaka, ali i skupni, kada bi se suprotstavile manje odabrane skupine ratnika. Njihova svrha nije bila pokrenuti novi rat – upravo suprotno; odmjeriti pojedinačnu hrabrost, obraniti čast i pokazati tko je spreman stati pred protivnika bez uzmaka. Tekst: Tišina gori iznad međe, u magli drhti koplja vrh. Pod istim nebom, pred istom smrću, čast je teža nego krv. Na tvrdoj zemlji, među stražom, gdje vjetar nosi zavjet star, ne pita nitko tko će pasti, već tko će izaći na mejdan. Na kraju svijeta gdje kule bdiju, a međa diše dim i prah, tu raste zakon nepisan i tvrd među vjerom, sabljom i strahom. Nije to mir, al nije ni divljina, jer i mržnja zna svoj red. Kad junak zovne, ime se ne skriva, jer šutnja tada ruši ugled. Kad padne uvreda pred svima, kad treba branit vjeru i glas, ne dižeš vojsku da zemlju proguta, već sam pred sudbu izlaziš van. Nek vojske stoje daleko od polja, nek konji paraju tvrdu zemlju, dosta je da se dva junaka sretnu i odmjere srce i čast. Mejdan! Na rubu carstva, gdje riječ se plaća krvlju. Dvoboj! Pred očima svijeta, da obraz ostane častan. Mejdan! Kad pukne koplje, nek zemlja pamti tko je stao. Bolje i pasti pred svima, nego živjeti bez časti. Dogovoren dan, dogovoreno mjesto, a svaka strana broji dah. Par vojnika u pratnju, a ostatak čeka van polja sam. Jer nije svrha da sve plane odjednom, ni da se granica zapali sva, već da se koplje obori za čast, gdje jedan protiv drugog izlaze dva. I poraz nije sram za junaka ako je došao, ako je stao, ako je pogledao protivnika ravno i ime svoje nije okaljao. Mejdan! Na rubu carstva, gdje riječ se plaća krvlju. Dvoboj! Pred očima svijeta, da obraz ostane častan. Mejdan! Kad pukne koplje, nek zemlja pamti tko je stao. Bolje i pasti pred svima, nego živjeti bez časti. Ne traži svaki mejdan smrt, nekad je dosta izići van, da svi vide tko smije stati i tko još drži do svojeg imena. Za ljubav koplja, za zakon stari, za glas što ide od grada do grada, u svijetu osvete, krvi i pljačke i čast je znala biti mjera junaka. Mejdan! Neka grmi polje, kad dva se junaka sretnu. Dvoboj! Za čast i obraz, ne za taštinu ni pustu slavu. Mejdan! Na tvrdoj međi, gdje i poraz može biti čast. Bolje past pred svima, nego uzmaknuti pred strahom. Tišina opet prekri polje, u magli se gasi konjski dah. Al negdje živi stariji zakon: čast je teža nego strah.